Općenito o izletu
Datum 9.9.2017.
Naziv izleta: Uršlja gora
Područje: Karavanke
Zemlja: Slovenija
Vodiči: Vesna Tisaj, Rudolf Posavec
Broj sudionika: 23
Ukupno hodanja: 7 sati
Visinska razlika: 800 m
Prijevoz: autobus

Pripreme nisu bile duge. Vesna me nazvala i rekla:
„Si za da sa mnom vodiš Uršlju? Već smo razgovarali prije o tom, pa ako si još za to, možemo. Samo da se prikupi ekipa“
„Može. Ionak mi ne bi bilo prvi put da sam u ulozi vodiča na nekom izletu ili bregu di nikad nisam prije bil. Glavno da znaš stazu.“ – pa i išlo mi se, trebalo je proteći noge poslije lijenog ljeta.
Obavijest je bila, ekipa se prijavila, ukupno 25 na popisu. Došao je i taj dan. Ruksak sam na brzinu spremil ujutro, složil štapove i krenul na tram. Rana jedanajstica, taman koliko mi treba do Črnkasa iz Maksimira. I… tu su počeli problemi. Prvo čudno skretanje, radovi na Maksimirskoj, skreće se na Kvatiću, pa umjesto preko Glavnog, ja završim na autobusnom i već pišem Vesni treću poruku s isprikama koliko kasnim i kad ću (nadam se) stić. Naravno da lažem ko pas, al računam bar 10 min zakašnjenja.
Dotrčavam na Črnkas, popisujem na brzinu ekipu (dvadeset i troje nas je ukupno, bez šofera), obećavam svima pivu zbog kašnjenja (opet lažem ko pas), otkantavam gospođu na mobitel koja kasni još 15min više od mene i krećemo na put. Ekipa u busu vesela već rano ujutro. Čudni neki ljudi. Vozač Štef nas obavještava da nema pojma kud se ide i da ga moramo navigirati po Deželi. Pa, prvo sigurno do slovenske granice. Dalje samo pratiti znakove prema Krškom i Celju, uz stajanje u Laškom.
Stigli u Laško, mali pitoreski slovnski gradić, a kad tamo gužva. Buseva ko u priči, a priča bez kraja. Europsko natjecanje mažoretkinja. Maloljetnih curica u kratkim haljinicama sve okolo. Al jedna stara planinarska iskusnjara (imena će ostati anonimna, prepoznat će se na fotkama) uhvati vjerojatno jedine dvije punoljetne dugonogašice! I uspije se fotkati s njima pred svojom zakonitom!!! Rešpekt! Pauza za pamćenje!
Krenuli smo dalje prema Celju i te Črneg na Koroškem te otud uz malo lutanja pitoreskim slovenskim selima do naše početne točke hodanja: Andrejev dom na Slemenu (1086 mnv). Uz put prošli smo kraj par primjeraka teške industrije, velikih dimnjaka i tvornica u punom pogonu usred predivne prirode. Nekako u suprotnosti s Lijepom našom, gdje su većinom tvornice zapuštene, dimnjaci utihnuli, a priroda oko njih traži natrag svoje.
Izlazak iz busa, spremanje ruksaka, preobuvanje i slijedi već skoro ritualno naslikavanje. Zajedničke fotke da se kasnije mogu izgubljeni pokazati slovenskom GSS kako su izgledali i kako su bili obučeni. Predostrožnosti radi samo.
Krenuli smo od Andrejeva doma cestom i skrenuli vrlo brzo na planinarsku stazu. Staza je većinom vodila makadamskim stazama uz manje uzbrdice i nizbrdice. U jednom trenu naš cilj bio je vidljiv, crkva na vrhu brda u daljini. Stigli smo do mjesta Križana na nm od 1040 m. Tu se nalazi manja planinarska kuća (nije trenutno tad radila, ali je izgledala uređeno) i jedan od desetak pilova koje smo nalazili uz put. Otud je počinjao ozbiljan uspon, više od pola puta daljinski, ali pred nama se nalazi uspon od 650-ak m. Nakon kraće pauze krenuli smo po dobro markiranoj šumskoj stazi. Staza je nakon 20ak min. uspona sjekla ograđeni pašnjak za kojeg je bilo rečeno da se ne koristi više. Nagazno-razgazne mine (p)ostavljene nedavno od milka-kravica tvrdile su suprotno. Gljivari među nama su im bili jako zahvalni. Najčešće su nalazili puhare, koje u mom kraju zovu pezdecima. Na sjevernoj višoj strani pašnjaka nalazili su se izvor s koritom za napajanje stoke i ostaci kamene staje. Odmorili smo nakratko i krenuli dalje. I dalje je put vodio kroz „gozd“. Grupa se jako razvukla. Začelje je imalo sreće i nastavilo zimskim putem dalje koje su im pokazali domaćini. Mi ostali samo dalje samo po stazi. Na nekoliko mjesta naišli smo i na zanimljive primjerke gljiva za punice*.
Nakon napornog uspona konačno smo stigli na vrh Plešivca ili Uršlje gore. Zapravo, zgodno je znati da i Slovenci imaju svoju Plešivicu, samo u muškom rodu. Najbrži su stigli već za 2 i pol sata, točno po slovenskim normama. Zadnji sat vremena poslije našli su one prve site i već kod 2-3 pivice ispred planinsko doma na Uršljoj gori (1680 mnv). Gulaša više nije bilo, na grah se trebalo čekati, a ričet i štrudle od borovnice su bile jako hvaljene. A porcije su bile veeelike. A mi gladni i žedni.
Da ne bi bilo da samo zbog klope se penjemo (iako često i samo zbog toga), otišli smo i posjetiti crkvu Sv. Uršlje. Ogromna građevina gotičkog stila puna sakralnog sadržaja koja već od sredine 16. stoljeća prkosi vremenu na toj planini. Vrijedna divljenja i poštovanja.
Nakon kratke okrijepe i odmora krenuli smo i na vrh (1699 mnv). A tamo puca pogled…
Olševa, Peca, Raduha, Slovenj Gradec, Bleiburško polje, sve je pred nama, sve je na dlanu.
Krenuli smo nazad istim putem, i nakon 2 i pol sata opet se našli kod Andrejevog doma. Tu su neki okinuli nekoliko (desetaka) sebića (vidljivo na priloženim fotkama). Ukrcavanje u bus i nazad doma. Povratak u Zagreb u kasnim večernjim satima, baš po planu.
R. Posavec

p.s. za lirsko-epski s elementima drame, komedije i skoro tragedije, pa sve do satire pobrinuo se dežurni satiričar i stihoklepac, velepoštovani gospodin planinarski pjesnik, Željko Sporiš

URŠLJA GORA
Pred nama se našla Uršlja gora
Nekima je bila prava fora,
A nekima bogme noćna mora.
Kak je ta Sveta Urša
Prešla tak visoko
Da ju jedva vidi prosto oko?
Hodamo malo dole
Pak onda strmo gore.
Jedan se kolega jako teško penjal,
Sam sa sobom se je svadil i stenjal.
A još ga je i ženica, vražja bila,
U bregu samog ostavila!
Na vrh je odskakutala,
I još je usput gljive brala.
Drugi se pak snašel
I nekim čudom opet lakšu stazu našel!
Veli da se na breg došpanciral,
Valjda je u Laškom skupil snagu
Dok je mažoretkinjama hofiral!
Na slici se vidi gdi mu je bila ruka,
Dok je držal komade oko struka!
Već sam mislil da smo blizu,
Kad tamo, vodič radi visinsku analizu.
Još je četristo metri ostalo,
A to bogme nije malo.
Ali ipak korak po korak,
Evo nas kod križa.
Bilo je teško, pa smo veseli ko deca.
Na sjeveru se vidi Austrija,
Na zapadu Raduha, Olševa i Peca.
U domu su Slovenci sve pojeli,
Pa nije bilo svega kaj smo hteli.
Izvadili smo provjerenog špeka i luka,
A bilo je i štrudli od jabuka.
I kak obično biva,
Stradala je i laška piva.
Na silasku se nismo dali smesti,
Lepo smo se spustili po cesti.
Brali smo pečurke, lisičke i puhare,
A neki bogme i muhare!
Završila je i ova avantura
I došla od povratka ura.
Poslije trudnog dana
Svako ide rad u beli Zagreb grad!

Željko Sporiš