Nakon odustajanja od dvodnevnog izleta na Krupu i Crnopac zbog kiše i lošeg vremena otvorila se mogućnost da autobusom idemo na Kremen (1591 m n/m), planinu koju nismo prije godinu dana ispenjali upravo zato jer je padala jaka kiša. Obišli smo tada Izvor Une i Cerovečke pećine i svejedno uživali. Imala sam „trileme“ ići ili ne ići? Vikend prije na Daninom pohodu hodali smo na Petehovac gore i dolje po jakoj kiši, a tko bi znao što će nas dočekati tjedan dana kasnije u Lici!? Nisam još bila na Kremenu, a glavni vodič izleta je Marijan, gazda sad već i legendarne, „slastičarne na bregu“. Dugo nisam vidjela ni njega niti suprugu mu Nadu i odluka je pala! Idem, pa bumo vidli kak bu bilo!!
Bilo je ideja i da jedna grupa ide na Crnopac, a druga na Kremen, ali organizatori su od toga odustali i odlučili da se ide samo na Kremen. Sreća je bila na našoj strani, prognoza vremena za taj vikend se popravila i skupio nas se solidan broj od 35 planinarki i planinara. Vožnja do mjesta gdje smo počeli hodati je potrajala. Trebalo je uz put skrenuti u Karlovac pa u Ogulin na naplatne kućice gdje su nas čekali neki od sudionika izleta, pa obavezna kava na Ziru i skupilo se par sati vožnje. Poslije Zira smo sišli s autoceste i preko Gračaca, Deringaja i Bruvna stigli do Mazinskog prijevoja. S prijevoja se naziru kuće sela Mazin uz rub velikog neobrađenog polja, dokaz da ima još jako malo stanovnika. Nekad su tu bila polja krumpira, a rašireno je mišljenje da je Mazinski krumpir najbolji i najukusniji. Još početkom prošlog stoljeća vozili su taj krumpir na prodaju u Zagreb pa čak i u Beč.
Dan je bio kao izmišljen za planinarenje, sunčan i svjež uz malo vjetra. Prije nego što smo krenuli hodati obavezna „vatrogasna“ fotka sa Plivinom zastavom, a i da znamo tko je sve krenuo u ovu avanturu! Svi orni za hodanje krenuli smo po makadamskoj cesti i hodali oko četiri kilometra prije skretanja u bukovu šumu gdje je polako počelo i hodanje po strmijim dijelovima. Put je strm do skretanja na livadu s izvorom Klapavica, a dalje do izlaska iz šume je izrazito strm pokriven lišćem i klizav pa je na završnom dijelu postavljena i kraća sajla kako bi se lakše popelo po takvom terenu. Iz šume se izlazi na stjenoviti hrbat i za 20 minuta na sam vrh koji je travnat. Kad prođem takve staze uvijek se pitam zašto je baš tuda morala ići markacija i trasa uspona kad mi se čini da se to na ovoj planini moglo napraviti ljepše i u serpentinama. Nagrada nam je svima bila sunce i lijepi pogledi na vrhove Velebita, Golu Plješivicu i Ozeblin, Ličlko sredogorje i na susjednu Bosnu i Hercegovinu. U zavjetrini je bilo lijepo tople i nije nam se žurilo previše natrag. Odmarali smo i uživali u toplini sunca i u jelu što smo ponjeli u ruksacima, a bilo je tu i finih kolača koje je ispekla naša Ivana i počastila nas za svoj rođendan, dok je njena Zlata sve nas obilazila provjeravajući čiji su sendviči najbolji.
Odmorni, siti i zadovoljni što je ispenjan još jedan vrh polako smo krenuli prema autobusu istim putem (jedinim za uspon na Kremen) svjesni da će po tom strmom i klizavom terenu biti teže ići dolje. Na sreću svi smo se sigurno spustili do busa s više ili manje straha od spominjane klizave strmine. Neki su stigli i brati gljive na silasku jer ih ove jeseni, nakon onh silnih kiša, ima jako puno.
Bilo je među nama i onih koji su prvi puta u planini i čestitam im da su to uspješno ispenjali jer bilo je, za početnike, dosta opasno naročito ako se nemaju prave cipele i iskustvo za takvo penjanje.
Autor: Vesna Tisaj
