Sedmero virtualno prijavljenih spalo je na petero fizički prisutnih u 66 km vožnje po sjevernim obroncima Medvednice. Vozilo se od Podsuseda do Gornje Stubice i natrag preko Stubičke Slatine i Jakovlja. Ivana, Goran i moja zelenost našli smo se u Podsusedu, a zagorski dvojac čučao je u zasjedi na, već pogađate, jednom od šankova u Gornjoj Bistri. Okretalo se pedale više, manje lagano uz nekoliko pauza. Muško društvo bi se vjerojatno razularilo i počelo brzinski navlačiti po “hupserima” i nabijati puls “u crveno” da nije bilo Ivane. U njenoj blizini svi su smjerno “maknuli noge sa gasa” i u laganoj vožnji čavrljali na putovima gdje su nekada svoju pravicu tražili puntari Matijaša Ambroza Gupca. Oni su ovim krajevima ratovali po zimi dok smo mi putovali po najintenzivnijem zelenilu prolistalih šuma i zelenih livada u mješavini mirisa poljskog cvijeća i procvalih bagremova.

O svojim utiscima Ivana piše:
Priznajem, nakon što vam budilica zazvoni u nedjelju u pola 6 ujutro, pogled na krevet je puno primamljiviji od pogleda na bicikl koji čeka spreman u hodniku. Isto tako priznajem da sam se sjetila svog kreveta kada sam stigla u Podsused unatoč tome što je već bilo 15 do 8 i stajala sam jedina ispred sportske dvorane. Ali ubrzo se skupilo društvo od 5 članova, kako ja to volim reći: “dečki i ja” (ovim putem pozivam Plivašice da se pridruže i pojačaju žensku stranu na biciklističkim izletima), s Brankom i Željkom koje smo naknadno “pokupili” u Bistri i krenuli smo na vožnju koja je kasnije ispala savršeno provedeno nedjeljno dopodne. Uz vrijeme idealno za bicikliranje: oblačno i svježe, ali bez kapi kiše, pogled na prekrasan krajolik, stazu brdovitu taman toliko da ne bude previše teško, a opet da ipak budete pomalo ponosni na odvoženu rutu, prilično glatko smo, u 4-5 sati, s dvije kratke (i sasvim dovoljne) pauze za kavu odvalili u prosjeku 70ak km, nakon čega je ostao još dobar dio nedjelje za uživanje i odmaranje.
I iako su mi na zadnjim usponima već poprilično noge klecale, a kvadricepsi neumoljivo pekli, veselim se novom izletu, očekujem veći odaziv biciklista, ne sumnjam u to da ću biti jednako oduševljena nakon svega i šaljem svima puno pozdrava!

Jedina učesnica skromno je prešutjela podatak da je s dolaskom na zborno mjesto, izletničkom vožnjom i povratkom kući skupila preko 100 km na vožnji te se, među rijetke Plivaše i Plivašice, upisala u “klub 100”.
Očekujemo vas na jednoj od sljedećih vožnji.